Zeko zna

... @ blogger.ba

01.11.2007.

Percepcija prioriteta

Koliko puta ste zaglavili čekajući u redu u nekim službenim prostorijama, ljekarni ili slično, a sve što ustvari trebate je pišljiva informacija radi koje možda čak i nema smisla čekati? Pritom prvenstveno mislim na papirologiju u vašoj ruci koja je najčešće nepotpuna, i dobro znate da će vas žena beskompromisno odjebat čim skuži da vam fali i najmanji beznačajni papir prema kojem je onaj troslojni toaletni u rangu s poveljom ujedinjenih nacija.
Drugi dobar primjer je čekanje u ljekarni dok dvojite što ide na recept a što ne. Zamoliti prolaz preko reda radi obične informacije pored desetak penzionera čiji je jedini smisao današnjeg ustajanja bio dočekati na nož upravo takve kao vi stvarno nema smisla, a i upitno je koliko bi teta iza pulta bila raspoložena za priču jer je radi ljetnih temperatura, nagluhih mušterija i količine posla, za vas raspoložena kao na dan kada je petnaestak sati grčevito istiskivala svoje treće 2.5 kile veliko derište na njegov nulti rođendan.

Postoji jedan uređaj koji kao da nekom čarolijom trenutačno stavlja svijet oko vas na čekanje a vi momentalno dobivate vrhunsku uslugu. Ono o čemu pričam je najobičniji šugavi telefon. Stotinu puta mi se službenica ispričala da bi odgovorila na telefon jer je eto već čak dvaput zazvonio! I onda umjesto da zamoli stranku da nazove malo kasnije, ona strpljivo pruži sve informacije nejebući moju pojavu koja nervozno stoji tu već bok te pita koliko i gleda kako ova ponavlja po deset puta istu stvar debilu s druge strane koji nije u stanju zapamtit broj tiskanice, ali je ujedno na neku foru dovoljno inteligentan da sjebe nas tridesetak koji fizički stojimo tu u redu već od prve minute itekako nervozni.

Otkad to, i zašto pobogu telefon ima prioritet nad svjesnim živućim i potpuno prisutnim bićem koje se potrudilo dignut guzicu iz kreveta prije smetlara dok se klošari svađaju otimajući se za plastične boce i limenke koje su slučajno zalutale u smeće, dovuć se u grad kroz paklene gužve, čekat u redu pol dana, da bi ti na kraju rekli kako ti izvod iz matične knjige rođenih nije dovoljno novog datuma? Jerbo sam možda u međuvremenu promijenio datum rođenja? Ili što? Što???!!! No pustimo sad to.

Telefon očigledno i nakon tolikih godina uživa neki ekskluzivan status što je vjerojatno ostalo iz vremena kada su ga mogli priuštiti samo finiji slojevi društva i stoga ima prednost nad kmetovima koji stvari obavljaju licem u lice. Drugi put kad budete čekali u redu, nazovite informacije i zatražite broj ureda pred kojim stojite i gledajte čaroliju na djelu.

30.10.2007.

Zakon o parkiranju za male aute

Fićo i Peglica su auti kojima bi trebalo zabranit parkiranje na javnim parkiralištima. Totalno mi sjebu koncepciju svako večer kad se vraćam doma posle 9. Parkiralište u mojoj ulici je toliko krcato da sam jedno vrijeme intenzivno razmišljao nabavit ono vitlo sa sajlom i prišarafit ga na prednji branik kao što imaju oni terenci što se vuku po džunglama i močvarama. Tako bi u slučaju gužve jednostavno sajlu prebacio preko stupa ulične rasvjete i jednim stiskom na gumbić u roku minute doveo auto u viseći položaj, da se njiše poput čarapa na štriku. U slučaju južine ili ljute bure, zadnji desni kotač dodatno bi privezao uz stup da mi ne bi pituru orusalo.

Di se tu uklapaju fiola i pegla? E pa fiola je tako maleni auto u odnosu na ove novijeg datuma, da kad se frajer parkira u nizu nosom prema unutra, ode toliko duboko do onog kanala s travicom da iza njega praktičiki može stat još jedan omanji auto. I tu onda dolazim ja na scenu, istegnutog vrata optimistički skeniram situaciju na parkingu spreman na pedali gasa poput kobre uletit na prvo i vjerojatno jedino prazno mjesto. Ako ga ima. I onda onako pod 45 stupnjeva kako se klizim kroz središnji dio parkirališta, ugledam prazno mjesto!!! Srce zatrokira, pa veselo poskoči, noga refleksno silovito ugnječi gas, i skupa s njm počupa bočni tapicirung koji je samo zataknut ispod plastike mosta mjenjača, i čeka bolje dane da to jednom stvarno i zalijepim kako spada. Gume škripe, dok motam volan cedeji jedan po jedan slijeću na pod kod suvozača..... i tada nastupi nagli šok! Ružna mala rebrasta guzica bijele ruzinave fiole odjednom se ukaže na mom parkirnom mjestu, i to u trenutku kada sam gotovo već uletio unutra, i sam bog ju je spasio jer bi je inače izbio preko kanala zelenila napred u pičku materinu preko ceste pa u vrt babe Vidosave kroz njene brižno njegovane zimzelene penjačice.

Ništa. Odustajem i stavljam na spisak još jednu natuknicu u zakon koji će stupit na snagu kad postanem svjetski vladar. Fiole i peglice će se morat zadnjim krajem poravnavat s ostalim vozilima na parkingu kako bi bili lako uočljivi.

20.12.2006.

Waterworld, priča o podzemnim vodama

Neki dan je kod mene navratio Kevin Costner. Naravno, nije to bio pravi Kevin nego igrač kojeg sam ja tako prozvao. No krenimo iz početka.

Jedno lijepo jutro moja se mamica javi na telefon. Bio je to jedan od onih 'junk' poziva gdje gdje vam razne telexafsinške službe nude svakojake gluposti. Ovoga puta ljubazna teta ponudi potpuno besplatno 'mjerenje' štetnosti podzemnih voda u našem stanu. Kako je moja mamica lagano zagazila u pristojne pedesete, svaka ponuda koja uključuje riječ 'zdravlje' bezuvjetno privlači njenu pažnju.

Kako sam radio sličan posao, iz iskustva vam mogu reći koliko su ti ljudi u telexafsingu istrenirani od strane najboljih psihologa, bihejviorista, i xafsinških stručnjaka. Oboružani su savjetnicima, unaprijed pažljivo sastavljenim tekstovima koji sadrže i odgovre na vaša moguća pitanja, te inteligencijom i iskustvom. Ukoliko ste slabiji karakter, ili malo sporije funkcionirate, ti ljudi su sposobni psihološkim trikovima i pažljivim odabirom riječi, ugovoriti vam sastanak, prezentaciju, savjetovanje, pod vašim krovom, u vrlo skoro vrijeme, mada ste prije pet minuta razmišljali samo o tome kako da ih otkačite. Uz sve ostalo, još kada umješaju negdje i riječ zdravlje, i to lukavo je povežu sa vašom djecom i ostatkom voljenih, unutanji osjećaj krivnje jednostavno vam ne daje drugog izbora... i vi već imate zakazani termin a da niste niti svjesni što se upravo dogodilo.

Tako je pala i moja mama. Kada je rekla sinu o čemu se radi, sin je poludio. Malo sam je ošpotao kako si je to dozvolila, našto mi ona kaže da je sve i tako besplatno, i što god da je u pitanju, jednostavno neće prihvatiti ništa osim besplatnog dijela savjetovanja. Kako je sin neko vrijeme bio upleten u sličnu vrstu posla, bio je jako dobro svjestan kako jedan iskusan i snalažljiv 'savjetnik' može uvaliti po gadnoj cijeni ono što ti nimalo ne treba.

Rekoh mamici kako za njeno dobro, a i za dobrobit tog čovijeka, ne želim biti prisutan za vrijeme njegovog savjetovanja, jer taj nebi znao što ga je snašlo kad bi ga počeo obrađivati sa osjetljivim pitanjima. Naravno, mama se odmah složila sa odlukom, jer iz njene perspektive moje ponašanje bi uzrokovlao samo nepotrebne neugodnosti. Tako je Zeko u vrijeme zakazanog termina uzeo psa i otišao u dugu šetnju.

Dva sata kasnije, ulazim u stan. Za stolom sjede mama i mlađa sestra. Barba Kevin je odavno otišao. Ispred njih nekoliko papira formata A4 iscrtanh nekakvim dijagramima, siluetama ljudi u ležećem položaju, i ucrtanim krugovima, linijama i križevima debelim crvenim flomasterom. Uskoro sam dobio i detaljni izvještaj.

Seka mi je opisala frajera kako sa nekakvim Star Trek trajkorderom skenira sobe i krevete. Trajkorder je navodno čitavo vrijeme svjetlio i ispuštao razne zvukove. Već tu sam bio spreman vrisnuti od smijeha, ali suzdržah se i saslušam maminu stranu izvješća. Da skratim priču, situacija je očekivano bila skoro pa kritična. Ispalo je da frajer prodaje nekakve električno-magnetne folije koje se stavljaju ispod kreveta, i koje navodno štite od štetnog utjecaja podzemnih voda. Kroz priču sam se divio umjeću kako Kevin Costner zna stovriti potrebu kod svojih žrtava. Naj kritičnije mjesto označeno crveim flomasterom bilo je područje glave gdje spava moj tata. Tim potezom Kevin bezobrazno igra na kartu ljubavi prema supružniku koji trenutno nije kod kuće. Naravno da će mama iz ljubavi prije kupiti nešto za muža nego za sebe. Tu je još i spretno uvalio nešto tipa 'Primjećujete li kako se kod vašeg supruga u zadnje vrijeme češće pojavljuju glavobolje i kako je nekako zlovoljniji?'. Cap! Mam guta i tu udicu. Naravno da primjećuje! Odjednom sve primjećujete. Kevin je spretno tijekom 'faze' upoznavanja izvukao informaciju kako mama ima problema sa venama. Kasnije je i kao kritično mjesto na krevetu označio i područje oko njenih nogu. Wow! Mama je već sad impresionirana vejrovatnošću utjecaja podzemnih voda na sve probleme. Sestri je kao problematično mjesto naveo područje ramena i prsa, te je dodao kako je možda dovoljno da samo zamjeni smejr spavanja, odnosno da drži glavu gdje su inače noge. Nakon toga je lukavo naveo mamu da sama zaključi kako se sestra u tom položaju dovodi u opasnost po pitanju vena!!!

Da se razumjemo, nije moja mama nimalo lakovjerna osoba. Baš naprotiv, vrlo je mudra i inteligentna. Vjerujem da je ona nasjedala upravo zato što je Kevin bio nevjerovatno uvjerljiv.

Računica je bila brzo gotova... Ukupno 5 folija sa super-ultra-krejzi popustom za oko 5 500 kuna. Trebalo mi je nešto vremena da obrazložim mami taktike koje ti ljudi koriste, i kako sam i sam koristio slične 'recepte'. Napokon, kada sam joj objasnio da podzemne vode i nemaju toliki utjecaj, nego da rješenja njenih problema leži u drugim stvarima. Na primjer, neka pokuša ne radit po deset sati na dan i onda još kuhati, prati, i čitstit po kući, da pokuša bespotrebno ne živcirati, da ne kupuje najjeftiniji krevet nego da naruči krevet od 'Lazy Boya' i poljune za njega 10 000 eura, i na kraju krajeva, nek nema 50 godina, pa da vidiš kako bi lakše i ugodinje spavala, i kako bi život krenuo na bolje.

19.12.2006.

Sabotaža pasivnih igrača

Već dugi niz godina unutar moje ekipe postoji tradicija roštiljanja za 1. Maj. Znamo mi vrlo često nabaciti roštiljadu, ali ove prvomajske su nekako uvijek bile najslađe. Na neku foru se svaki put stvori dobar štimung, svi su dobre volje, i uvijek se skupi mali milion ljudi. Obožavam dobru roštiljadu. Nema tog filinga kao kad se onako pripit zavaljaš u stolicu gol do pasa, dok prvomajsko sunce lagano nabacuje prvu bojicu na tvoj zimom ispran bljedunjavi ten, a miris pilećih krilca koje cvrče na gradelama u kombinaciji sa okusom hladne pive u ustima stvara nezamislivo ugodnu kemijsku reakciju u čitavom organizmu. U takvim trenucima ne postoje nikakvi problemi, ne postoji vrijeme, ne postoji ništa, samo sreća i zadovoljstvo u čistom izvornom obliku.


Postoji skupina ljudi koji isto tako tradicionalno pokušava na sve načine ukenjat svu ljepotu takvog dana. To su oni ljudi koje je sam sotona poslao iz pakla da zakompliciraju fazu organizacije, kako bi na po mogućnosti pokvarili to skoro pa sveto stanje svijesti koje bi trebalo uslijediti za 1. Maj. Ljudi o kojima pričam su takozvani pasivci.

Dozvolite mi da na trenutak opišem klasičnog pasivca. Pasivnost o kojoj ovdje pričam je nesposobnost pojednica za organizaciju sebe i/ili drugih. Pasivac ništa ne predlaže, on samo čeka da mu se predloži, na što on u najboljem slučaju ogdovara sa da ili ne. Često puta pasivac čak i ne iznosi na glas svoje mišljenje (ukoliko ga uopće ima), nego čeka do zandnjeg trenutka, kada je već sve 'na tapetu', te onda ubacuje primjedbe. Pasivac ima šupljinu u mozgu na mjestu gdje organizator uzgaja sive stanice za sposobnost kreiranja ideje i rješenja potrebnih za usklađivanje većeg ili manjeg broja ljudi, imajući na umu obaveze i želje svakog pojednica. Pasivac redovito ne cijeni trud pokretača i organizatora, i umjesto da prepozna određene kompromise koje je potrebno učiniti za dobrobit većine, on bez imalo takta ukazuje na niz nedostataka plana.

Da se razumjemo, pasivci isto tako mogu biti vrlo dobri ljudi u svakodnevnom životu. Ti dečki i cure u društvu su moji jako dobri frendovi. Jednina mana im je što su na neki način retardirani kad treba nešto predložiti, mućnut glavom, i mrdnut guzicom. Posebno mi živac dignu oni koji isto tako žele biti dio plana, ali iz nekog razloga samo gledaju lošu stranu i pesimistično dobacuju nedostatke u obliku pitanja, te sva rješenja očekuju od onog kojem je ideja pala na pamet. Hajde, ako već nisi sposoban sam nešto organizirati, makar se potrudi i izdvoji par sekundi procesorskog vremena tog zahrđalog komodorca ili spektruma kojeg nosiš u glavi, pa pronađi sam rješenje tog minijaturnog segmenta unutar većeg masterplana. Ali ne, taj bi bio najsretniji kada bi sve palo u vodu, a svi mi u mizeriji ostali doma plakati u očaju radi nedostatka kojeg je on prepoznao.

Unatoč svemu, na kraju uvijek nekako uspijemo iskemijat dogovor i sve se nekako samo od sebe posloži u savršen dan. Valjda ponekad treba stvari prepustiti višoj sili. Vjerovatno i samom bogu paše miris onog dima sa roštilja koji seže u nebo, pa on mrdne prstom kako bi sve ispalo dobro. Bit će tako valjda i ovaj put, mada je današnje planiranje bilo sve samo ne uspješno zahvaljujući pojedincima iz naslova.

(Tekst očigledno nastao pred prvi maj :)
17.12.2006.

Bradavice u trgovačkom centru

Jutro je. Rano. Jako rano. Cca osam sati. Mamica me nježnim glasićem budi:
- Ustaj više tele jedno veliko lijeno! - niš koristi! – samo se izležavaš! – ma diž' se više, si čuo! – nikad niš' od tebe! – kad sam ja bila u tvojim godinama... ovce, ispaša, kopanje, pješačenje, učenje pod svijećom...... (I ostale 'Back in Nam' spike)
- Obećao si mi da ćeš me vozit u Kaufland, diž se! (Je, istina, obećao sam joj)
- Ajde adje, moramo odmah, jer kasnije kuham ručak i moram na posao. Znaš, neki u ovoj kući i rade.

Gad demit! Tu me svaki put ima. Kad me podsjete da ne radim (sad je to fala bogu prošlost), kao da mi stisnu jaja u škrip i onda očekuju nekakav argument. Naravno da sam pregrizo jezik, ustao. Nevjerovatno kako mi u samo tri riječi znaju spustit toliko da se osjećam kao kakav parazit koji je na teret ne samo kućnom buđetu, nego i čitavom društvu.


Ufff, što mrzim te robne centre: Billa, Kaufland, Konzum, Metro, Getro.... sve isto sranje. Šatro je nešto jefitnije, ali na kraju završiš sa istom količinom smeća u košari kao i kad kupuješ 'Kod tete Mire' u lokalnoj trgovinici. I ne samo to! U pravilu potrošiš još i više jer kupuješ pizdaricjice koje ti ne trebaju, nego samo zato jer su tamo. I jefitine su. Naravno da su jeftine.

I tako vozim ja svoju mamicu polu zatvorenih očiju prema Kauflandu. Imam jedan mali hobi koji prakticiram dok vozim, a to je promatranje raznoraznih retardiranih kretena koji izvode svakojake gluposti svojim maštovitim manevrima po cesti. Uživam onako sebi u bradu komentirati te fantome. To jutro sam šutio.

Najljepša stvar kod tih mamutskih trgovina je privatni parking! Parkirno mjesto u mom gradu spada pod luksuz možda i veći od samog posjedovanja automobila.

Uparkiravam auto i isparkiravam kolica. Podrazumjeva se da sam ja ponovno vozač. Mama je strateg i shopper. Ja šutim i vozim. Tako je valjda i u braku, tješim se. Malo vježbe za budućnost ne može me ubiti.

Mamica je inače strašno organizirana žena. Kao što sam i očekivao, jutros nije imala nikakav popis sa sobom tako da nam je jedino preostalo sistematsko češljanje 3000 kvadratnih metara prolaza i polica. To je možda i zabavno kada imate neograničen buđet i prazne ruke, ali kada ste u ulozi vozača kolica to nije nimalo ugodno. Stara me izcimala naprijed – nazad toliko puta da sam već počeo lagano proklizavat, a da stvar bude gora, imao sam osjećaj da su svi oni retardirani majmuni sa ceste odustali od auta i sad kaotično naguravaju ove kokšare na kotačima, i meni onako nervoznom zagorčavaju život.

Na odjelu sa sirevima i mliječnim proizvodima mama bira neke jogurte i pudinge dok ja naslonjen laktovima na ručku kolica nezainteresirano zujim po okolini. I onda je ugledam! Poznavajući svoju naviku blejanja, odmah podignem vilicu i zatvorim usta. Stajala je tamo u uskim trapericama i tankoj bijeloj majici dugih rukava. Bila je nevjero-fakin-jatno zgodna. Uh što volim proljeće! Istezala se onako sva srnasta za nečim, meni u tom trenutku apsolutno nebitnim, na najvišu policu frižidera. Unatoč svojoj tankoj građi imala je zapanjujuće obline. One frontalne pogotovo. Najljepše od svega je to što je frižider svo vrijeme nemilosrdno obavljao svoju funkciju - smrzavao sve oko sebe. Nježna tkanina zadnjim je naporima zadržavala čvrst proboj neobično velikih bradavica . Još jednom provjerim jesu li mi usta zatvorena. Jesu. Ponosan sam na svoju moć samokontrole. Mama mi nešto iz drugog plana priča o nekakvom siru koji mi je nadohvat ruke. Ne skrećući pogled traljavo rušim par komada na pod. Da stvar bude gora, jedan od vakumiranih dvokilaša padne direktno na moj uraso nokat na palcu. Bolno zgrčim facu i na trenutak pogledam što sam učinio. I ona je pogledala. Ma odlično. Kakva sam ja faca. Mala je sigurno pala. Trenutno je isperem iz glave i u nevjerici produžim prema kasi.

Brzinski skeniram sve kase - dužinu redova, broj artikala po svakom kupcu, ocjenjujem IQ i brzinu blagajnica, i odlučim se za red koji će nas najprije dovesti do izlaza. Dobro sam procjenio. Nismo čak predugo niti čekali. Dok je blagajnica obavljala kupca ispred nas, mi istovarimo čitavu tonu artikala na pokretnu traku. Prilikom skeniranja jedne od 10 Q-pack pivčina koje je frajer ispred nas naslagao, kasa ispusti ružan umirći zvuk, i crkne...
Oko mene redovi od kilometra, ispred mene milion artikala već dignutih na mrtav pult, i samo prazan pogled u mojim očima iz kojih zrači apsolutni poraz.
K.O.
13.12.2006.

O žoharima (the cockroach story) Part II

... nastavak prošlog posta (završetak priče)


Sjednem pred monitor i spojim se na internet. Ovoga puta igrice i x-rejted stranice nisu bile moj cilj, i kompjuter se nemalo iznenadio kada kursor nije posegnuo za ustaljenim ikonama! U prvi mah ponašao se malo čudno, i jedva je sa ekrana odstranio već upekle slike sisa i guzica. Dohvatim mišta, otvorim Google i kliknem na prostor za upit. Odmah se otvori padajući autofill-izbornik mojih prijašnjih pretraga, sve redom pojmovi kao action, babes, bang bus, blowjob, domination, milf, nurse, sex, teen, tits... Ja hladnokrvno zanemarim ponuđeno, i velikim slovima upišem COCKROACH. I sam Google se iznenadio ovim nesvakidašnjim upitom, ali se ipak bacio u potragu vjerovatno misleći da se radi o novom fetšu.

Puna tri dana pretraživao sam internet za materijalima o žoharima. Sabrao sam sve najbolje stranice u bukmarkse, i proučavao ih iz temelja. Krenuo sam od povijesti razvoja žohara, preko geografske rasprostranjenosti pojednih vrsta, načina razmnožavanja i stila života, pa sve do posmrtnih obrednih običaja (o ovom zadnjem je bilo vrlo malo materijala). Naučio sam sve što se dalo naučiti. Htio sam znati sve što bih mogao upotrijebiti u borbi protiv te gamadi. Njihove slabe točke, mentalne sposobnosti, način komunikacije, hijerarhijske odnose... Drugim riječima, uvukao sam se u njihovu glavu, te s vremenom počeo i razmišljati kao žohar.

Dok sam češljao internet za raznoraznim oružjem i bojnim otrovima koje bih mogao upotrijebiti u ovom svetom ratu, promatrao sam njihovo ponašanje i kretnje po stanu. Pažljivo sam bilježio sva zapažanja, i donosio strateške odluke. Napetost se mogla namirisati u zraku. Oooo da. Ovo je postala vrlo osobna stvar. Neće mene neki ružni kukci zajebavat iz godine u godinu. Došao je kraj ovoj igri.

Jedno jutro spremih pozamašnu svoticu para u džep i uputih se u grad, u specijaliziranu trgovinu čiji logo sadrži simpatičnu karikaturu žohara ukriženih očiju i veliki ghost busters-style crveni krug sa dijagonalnom kosom crtom. Na vratima sam se osjećao kao da ulazim u crkvu.

Košarica se punila ovim redom:
1. Ljepilo – tanke plastične plitke posudice sa ljepilom i posutim sjemenkama
-jer gadovi vole sjemenke, zapravo, hrane se sa svime i svačime - ostacima hrane, šećerom, odrezanim noktima, vlasima kose, čak i običnom prašinom, pa i svojm mrtvim 'sunarodnjacima'.

2. Kućice sa otrovom – plastične kutuijice sa izbirjanim rupama i hodnicima, te komadićem otrova u sredini
- jer gadovi vole uska i mračna mjesta, u kojima legu svoja jaja. Iz jednog jaja izlazi i po 40 potomaka, a par žohara za svog života (od 15 do 25 tjedana) kod nekih vrsta može izleći i do 20 000 mladih! Uvuče li vam se u vašu žohar-free sobu samo jedna ženka sa jajetom.... Game over. Ovaj tekst postat će vaša škola.

3. Sprejevi – priručno sredstvo za borbu 'prsa u prsa'
- vrlo neefikasno jer se bitka najčešće vrši sistemom 'jedan na jedan' a ako uzmemo u obzir gore navedene brojke, jednostavno nema smisla. Sprej kao oružje više je psihološke prirode. Stoji na polici, osjećate se moćno, a na slici spreja je žohar na leđima kojem očito danas nije najbolji dan u životu.

4. I za kraj – sprej bombe. Pravo malo kemijsko biološko oružje koje se aktivira na sredini sobe, te se ostavi da djeluje kroz 4 do 6 sati, nakon čega je još toliko preporučljivo zračiti prostoriju.
- samo držati u rukama takvu napravu izaziva vama golemo zadovoljstvo. Vjerujem da se isto tako osjećaju i vođe terorističkih nuklearnih sila.

Žohari su mala i brza stvorenja. Sljepi su i kreću se pomoću receptora u ticalima. Osjećaju vibracije zraka i predmeta koji se približava. Ne prenose nikakve bolesti, pa u praksi nije problem udariti ga rukom. Iz iskustva savjetujem lagani prilaz kažiprstom prema glavi ravno odozgo, pod kutem od 90 stupnjeva, te mu lagano prignječite glavu. To im je takozvani mrtvi kut. Nakon pet do sedam ubojstava, preporučlljivo je pranje ruku.

Gnjezde se na toplim mjestima. Televizor koji je često upaljen, stražnji dio frižidera, pa čak i u sam toranj kompjutera čine idealna mjesta. Savjet: Gasite kompjuter ako ga ne koristite. Ja nisam.

Nikada, ali nikada nemojte gaznuti žohara na tepihu! Možda ste gaznuli 'noseću' ženku, i tom ste trenutku nehotice stvorili gnjezdo od četrdesetak žohara nasred dnevnog boravka. Pažljivim promatranjem moguće je ustavnovit dali je žohar ženka ili mužijak. Mužijak na guzici ima dvije izrasline u obliku slova V, a ženka je više zaobljena. Ako je kuja trudna, vidi se i jajašce koje gotovo da čini pola tijela.

Sami čin ratovanja neću opisivati. Bila su to dva duga tjedna obilježena genocidom i suzama. Neprijatelj je eliminiran, a ja sam postao glavni savjetnik za borbu protiv žohara u zgradi. Nadam se da ste i vi iz ovog ponešto naučili, uz iskrene želje... dabogda vam nikad netrebalo.

Uživajte;)
12.12.2006.

O žoharima (the cockroach story) Part I

Ovo je priča o žoharima, buba-švabama, bakulama, lakukaračama, ili jednostavno cockroach-ima (čitaj: kak-rouč, i bez asocijacija na ovo 'kAk' molim vas lijepo), kako ih zovu tamo odakle ova priča potječe. Vaš domaćin Zeko proveo je nekoliko godina u raju na zemlji. Sunce, more, palme, pješčane plaže, i ta spika. Ljeto u trajanju od 8 mjeseci, a najžešće zime taman za majice dugih rukava. Lokacija nek ostane tajna, tek toliko da sačuvam i ovo malo anonimnosti što mi je preostalo. Važno je da jedino da je klima subtropska, da nema zmija, pčela, osa, divljih zvijeri, koprive... ukratko, ničeg u prirodi što čovjeku može naškodit. Bilo je jedino žohara. Puno žohara.

Gajba u kojoj sam stanovao bila je mala. Mala, ali pravi dom sa dušom u kojem se osjećate sretno i smireno. Sve je bilo idealno osim malog problema. Mala gajba – mali problem. Naime, nisam bio siguran da li su ljudi napravili zgradu pa su je žohari prisvojili, ili su žohari pravi vlasnici, a ljudi je godinama pokušavaju preoteti mimo diplomatskih puteva.

Po prirodi nisam gadljiva osoba. Možete mi pričati o bilo čemu dok jedem, mogu hladnokrvno gledati u svašta, a neki dan sam kući razmontirao cijevi u kupaoni i golim rukama počistio sifon bez da sam i jednom složio kiselu facu. Znate li vi što znači očistit sifon rukama? Sve dlake, hraktačine, bale, sluz, crno ispod noktiju, ljige, blato, prljavštinu, zamjesite u jedno, i ostavite koju godinu da kiseli na tamnom i vlažnom mjestu, koje svako toliko bezuspješno pokušavate odstraniti raznim kiselinama i preparatima za čišćenje, a ti isti preparati ne samo da bezuspješno djeluju, nego još i dopridonse razvoju dosad neotkrivenih organizama i bakterija koje se nesmetano kroz godine hrane i razvijaju od nečistoćama ljudskog tijela.
E, to vam znači čistit sifon.

Dakle, sad kad sam dokazo da nisam gadljiv krenimo dalje sa pričom. Ako još imate želudac za to.

Žohari su mala i ružna stvorenja. Točka. To je u biti sve što oni jesu. Žohari ne nanose nikakvu štetu. Žohari ne prenose nikakvu bolest, ne grizu, ne napadaju, čak ni da ga slučajno pojedete, sve šte ste napravile je unjeli nešto kalorija u organizam. Kako ja to sve znam? E pa ovako:


Zime su bile blage i vjetrovite. Žohari kao da ne postoje. Sa prvim toplijiim danima evo i njih. Gledate televiziju, odjednm u dugom planu žohar pretrčava po zidu od iza ormara do ispod slike. Malo nakon toga sam mu vidite obris tijela kako prolazai po stolu isred televizije. Da se razumjemo, niti meni nije sve jedno što mi se te živine šeću po kući, pa bi se svaki put dizao iz udobnog položaja i novinamaj, papirima i papučama gnječio malu gamad. Što je postajalo toplije, to ih je bilo više. Postalo je nemoguće u sat vremena primjetiti makar jednog. Ovi u kući su bili maleni, dužine nokta na palcu. Vani su živjeli kapitalci veličine prsta, i to još s krilima! Sreća da takvi ne vole zatvorene prostore. Prilično je neugodan osjećaj kad ti se usred relaksirajuće šetnje ta leteća beštija zaplete onako od iza u kosu, pa ga u panici rukom istresaš dok osjećaš njegove malene kukaste nožice kako te čupkaju dok se i on sam pokušava osloboditi. Srećom, to se i ne događa tako često.

Kako je već treću godinu za redom situacija u kući postajala nepodnošljiva, tako je Zekootou napokon puko film, i pored običajenih koraka koji su se svake godine poduzimali protiv žohara (dezinsekcija, sprejići, držanje zatvorenih prozora i vrata), Zeko je odlučio stati na kraj tim malim mamojebima. Jedno jutro se ustao i naglas rekao: E sad je bilo dosta! Tu je bio kraj mirnog suživota i usljedilo je ratno stanje.

To be continued....
11.12.2006.

Seks snova u snu seksa

A jesam ga naslovio, a? Jeste se već okačili? A tema je stvarno jebena, nije ni čudo da jedva čekate, čak i ja jedva čekam napisat ovo što mislim. Ajde onda, manje priče - više pisanja :)

Pričam ja tako preko AjSiKju-a sa svojom muzom, nazovimo ju tako, i dodirujemo svakojake teme, neke više škakljive, neke manje škakljive, i neke frigidno-ne-škakljive (to su one dosadnije teme di ja glumim da sam ipak samo pristojan dečko).
Najednom se razvila priča o tome što sanjamo u vrijeme nejebice i sušnih dana, pa sam je tako ja počastio jednom slasnom pričom, a nakon toga se mislim zašto je nebih podjelio i sa ostatkom nacije.

Svi sanjamo. Neki rijeđe, neki češće. Neki sanjaju svaku noć, ali čim otvore oči sve ishlapi u sekundi, dok drugi pamte snove mjesecima ili godinama. Usredotočimo se na takozvane 'mokre snove'. Ne, to nisu oni snovi u kojima se popišaš od straha, ili radi prehlađenog mjehura, nego oni snovi u kojima svršavaš ko' veliki! To se često događa onima koji rijetko upražnavaju seks, a masturbiraju jednom godišnje ili rijeđe, pa im organizam nekontrolirano izbacuje 'tvornički višak'. Žalosno što ima i takvih. Ako nam bog već nije dodjelio svakome po jednu rasnu plavušu, makar svi imamo 'brejk d glas in kejs of emrđnsi' – ruke.

Ta vrlo prirodna pojava odbacivanja 'tvorničkog viška' nije ništa specijalno sama za sebe, ali ukoliko su se zvijezde i planeti poklopili u savršeni sklad, taj proces popratiti će vrhunski san! San svih snova. To znači da ćete sanjati da ste maznuli komada i pritom, u stvarnosti, stvarno svršiti. A ako se planeti tako jebeno poklope u mili-nano-piko-metre, onda će to biti ševa svih ševa sa naj-fakin-vrhunskijim komadom koji je ikad hodao zemljom. Kralj kraljeva zemlje snova glavom i bradom.

Nemojte se zavaravati da se takve stvari događaju često. O neee. To su vrlo rijetke stvari. Meni osobno, dogodilo se svega četiri ili pet puta + jedan jedini 'Kralj Snova'. Samo jedan kapitalac. Jedan, ali tako nevjerovatno dobar, da sam u snu skoro svijest izgubio. Bilo je tako dobro da sam bio u potpunoj kontrli svog sna, radio sam što god sam htio. Bilo je toliko realno i stvarno, da ako jednoga dana, iz tko zna kojih razloga, budem morao nabrojiti sve trebe koje sam obradio, ova virtualna će stati rame uz rame sa onima iz stvarnog života.

Odavno nisam imao mokre snove. Prije nekih mjesec dana dogodilo se nešto radi čega sam ujutro popizdio sam na sebe. San je započeo idealno i vrlo obećavajuće, if ju nou vot aj min. Sve je ukazivalo na The San, ili možda čak na Kralja. Počelo je sa dodirima, pusicama, krenulo je sve žešće, i naravno, kao što je to slučaj u stvarnosti, srce, puls i disanje se ubrzalo. Nasrtali smo jedno na drugo kao divlje životinje. Međutim, nešto nije kako treba. Nema veze, ne obraćam pažnju. Njeno tijelo izvija se pod mojim rukama, osjećam toplinu njene kože. Nešto nije u redu. Ponovno zanemarujem. Trenutno imam pametnijeg posla. Sada je već sva orošena malim kapljicama znoja. Ljepim se za njena leđa. Njena mekana kosa škaklje mi vrat i prsa. Ima božanstveno tijelo. Stolica. Pružila je ruku odostraga iznad glave, i čupa moju kosu. Stolica, a na stolici jakna. Gotovo da ne vjerujem kako mi se sva prepustila. Sve oko nas je nebitno. Opet jebena stolica ispred očiju. Na stolici jakna. Ispred stolice stol, na stolu kompjuter. Moja stolica, moj stol, moj kompjuter. Ne mogu vjerovati. Porbudio sam se. Zašto? Jebeni nos mi je bio začepljen, i kako sam ubrzano disao, kapacitet nosnica nije više mogao udovoljiti potrebama mojih pluća. Nije ni čudo. Udisao sam valjda 2 kubika zraka u sekundi. I tako me moj dragi mozak odlučio porbuditi da se nebi ugušio u strasti vlastite 'kreacije'.

Eeee, naravno da nakon toga pokušaš opet zaspati svim silama. Čak i sam namećeš neke scenarije da pripomogneš onoj uspavanoj strani mozga da se prisjeti gdje je sve stalo. Ali neide. Neće. Gotovo za danas, a drugi puta – ko zna kad.

Snovi su predivna stvar. Mogu biti tako lijepi i prestvarni. Međutim sa snovima treba biti oprezan. Kao što nas mogu usrećitit isto tako mogu ostaviti traume i duboke ožiljke. Zamislite samo da u snu legnete sa Veronicom Zemanovom, a u drugom trenutku ispod vas leži Pierluigi Collina!!!

09.12.2006.

Afere na balkanski način

Kiša pada. Usran dan. Gledamo Dnevnik. Nažalost, već smo dovoljno odrasli da nas se više ili manje direktno tiču sranja o kojima priča barba u odjelu. Prije bi pomakom prsta uvijek prebacili program na Glazbenu televiziju ili neku razbibrigu druge vrste. Danas, kada naletimo na dnevnik, odnosno na “sranja”, gledamo ga kao da smo blago hipnotizirani, sa čvorom nelagode u trbuhu.


Svako toliko netko od frendova baci komentar u stilu: Ma to treba sve pobit. Treba priklat. Pit-bula mu za jaja objesit. Najebat mu se majke. Da se mene pita ja bi to tako, ovako, onako....
Mislim, očito je da netko radi sranja. Taj netko je imenovan na Dnevniku, i nema sumnje da je lik zajebo jer je zajeb generalan, i nema što drugo bit. Još kad frajer i zine, onda smo tek sigurni da sere 100%. Vrtit će se taj isti lopov po televiziji danas i sutra, prekosutra malo manje, za sedam dana će ga netko spomenuti, a za mjesec dana kao da ga nije niti bilo.

Crna kronika. Frajer sa 5 pormila u krvi zgazio dvije djevojčice. Novine posvetile slučaju čitave duplerice! Za par dana u crnoj kronici isti frajer se spominje kao dio nekakve statistike. Za mjesec dana slučaja se sjećaju samo roditelji i prijatelji nastradalih curica. Stvar pada u zaborav.

Gdje su ti ljudi danas? Što je s njima? Da li su dobili kaznu zatvora? Koliko dugo? Da li su možda ptegli veze i vezice i sada opet šetaju među nama na nekakvoj uvjetnoj?

Ima par godina da sam pročitao u novinama kako je neki manijak silovao dvije cure. Uspostavilo se da je to zatvorenik koji je pušten kući za vikend iz pulskog zatvora, u kojem odrađuje kaznu za silovanje!!! Pušten na vikend??? Isti novinar otkriva da se zatvorenici redovito puštaju na vikend radi niskog buđeta. WTF?!?!?!

Razradili smo to večer nakon Dnevnika jednu ideju. Zamislite da postoje novine koje bi pisale baš o tim ljudima za koje naprave neko sranje i o njima više nikad ništa ne čujemo. Članak u tim novinama bi recimo podsjetio na sranje koje je netko počinio tada i tada, dosuđeno mu je toliko i toliko, sada sjedi u zatvoru, odrađuje treću godinu i očekuje mogućnost uvjetne tek za 4 godine. Još po mogućnosti dodati detalj da cjepa drva u dvorišto svaki dan za staračke domove.
Ili možda, direktor koji je prije 7 goina u aferi toj i toj pronevjerio milione kuna i oštetio na tisuće radnika, danas šeta gradom i vlasnik je trgovinice obuće i živi u najskupljoj vili u gradu.

Takve novine koristile bi da se narod malo smiri ako je pravda izvršena, ili da se digne bura i poduzmu novi koraci ukoliko je netko iskoristio status i vezice da se izvuče iz govana.

Ajmo novinari...
08.12.2006.

Rasizam i obrnuti rasizam

Odmah na početku nekoliko važnih stvari:
Ovaj post nije za svakoga. Neki od vas će kroz ovaj post zaključiti da mi nisu sve daske na broju. Unaprijed se ispričavam pojedincima koji će se nekim čudom prepoznati kroz tekst, jer ovaj post nije usmjeren protiv vas, već na društveno uređenje općenito.


Moram napomenuti da su stavovi u ovom postu moji osobni, stečeni isključivo osobnim iskustvom kroz razdoblje od 5 godina, koliko sam proveo u tuđini. Naglašavam da nisam brainwashed sa ničije strane, i da sam u svijet krenuo punoljetan, donekle obrazovan, pristojno odgojen u katoličkoj obitelji, i potpuno otvoren za nova iskustva, ljude, i sve što jedna nova sredina može donijeti. Drugim riječima otišao sam bez i najmanjih predrasuda.

Dali sam postao rasist? Iskreno, ne mogu vam točno reći. Po nekim definicijama jesam, po nekima nisam. To ćete odlučiti sami.

Prije nego što sam napustio Hrvatsku, crnce sam vidio jedino na televiziji, i pokojeg zalutalog unproforca na Korzu. Sve što sam o crncima znao je da dobro igraju košarku, da dobro repaju, da su nekad u prošlosti bili potlačeni od strane bijelaca, i da imaju velike kite (ovo zadnje isključivo iz priča, da nebude nesporazuma:). U mojoj nekoj viziji, tamo preko bare, crnci su se od bjelaca nisu razlikovali ni u čemu. Na boju kože se pažnja obraćala jedino u nekakvim primitivnim krugovima. Vjerovao sam u to sve dok nisam došao tamo...

Trebalo mi je otprilike mjesec dana da skužim što se oko mene događa. Po prvi puta sam na svojoj koži osjetio “obrnuti rasizam”. Za one koji neznaju, obrnti rasizam nastao je u novije doba, nakon što su crnci dobili jednaka prava kao i bijelci. Na žalost, nitko u povijesti nije svoja prava ostvario preko noći, pa tako nisu niti oni. U nekim djelovima Amerike crnci su se i dalje izrabljivali na manje očigledne načine i kroz zakonske rupe. Organizacije za zaštitu ljudskih prava prepoznale su u tome veliki problem i čitava stvar je postala vrlo javna. Postrožene su sve vrste kontrola, te se uvijek dizala velika galama kada bi se uspostavilo da su povrijeđena prava crnaca. Veliki preobrat u igri nastaje kada pojedini pripadnici afičkih amerikanaca (u daljnjem tekstu nigeri:) prepoznaju priliku i počinju stvari izokretati u svoju korist. To su ujedno i začeci obrnutog rasizma.

Postoji jedan vrlo poznati primjer obrnutog rasizma koji se najčešće parodira u filmovima, a to je crnac u nekoj situaciji kojoj je njegov glavni argument protiv učinjene mu nepravde: “Is it because I’m black?!”. Dali je to zato što sam crnac? Zvuči poznato? Dodirujući jednu tako osjetljivu temu koja se bazira na pogreškama bijelaca iz prošlosti stvara osjećaj krivnje, a da ne pričamo o mogućnosti dizanja velike prašine oko nastale situacije, jer svi znamo koliko je svijet danas osjetljiv po pitanju ljudskih prava.

Naravno, ovo je jedan banalni primjer, međutim kada ste tamo, puno toga oko vas ukazuje da stvari ne štimaju najbolje. Dali ste znali da u US imate TV kanal koji se zove BET (Black Entertainment Television)?! Na BET se vrte isključivo crnački video spotovi, sa isključivo crnačkim voditeljima i reklamama u kojima su samo crnci. Probajte zamisliti npr. “White Power TV” i njenu budućnost u jednoj Americi? Aha, kako da ne. Dok sam sjedio u čekaonici kod moje zubarice (crnkinje) u rukama mi se našao magazin pisan isključivo za crnce! Od korice do korice, niti jednog bijelog lica na slikama. Ovo je sad sprdnja, ali čak su i psi bili crni kokeri! Nisu stavili niti jednog maltezera ili zlatnog retrivera:) Postoje mnogi problemi na radnim mjestima. Uvijek je neodgovornom crncu dva puta teže dati otkaz nego bijelcu. Ma koliko se to skrivalo, postoji strah poslodavaca da im firma ne dođe na loš glas radi rasističkih problema. Sindikat je posebno nabrijan kada su u pitanju problemi sa crncima. Dali se zato crnci rijeđe zapošljavaju? Zašto su američki zatvori sa čak 70% popunjeni crncima? Slučajnost? Dali je to direktno vezano uz malo prije spomenuti problem kod zapošljavanja? Sve su to pitanja koja na koja je jako teško odgovoriti gledajući sa ove obale velike bare.

Na sreću kad nas rasizam nije toliko izražen. Postoje oni skinheadsi po Zagrebu koji stvaraju pizdarije i to je otprilike sve. Moj, nazovimo ga tako, istrenirani mozak redovito vidi elemente obrnutog rasizma na filmovima, koji prolaze većinom nezapaženo kod naših ljudi koji nisu izlazili iz zemlje. Na primer, idući puta kada budete gledali neki film u kojem su glavni glumci bijelci, primjetit ćete da postoji makar jedan crnac koji je obavezno super-cool- i često funny motherfucker. Kad gledate film gdje su glumci većinom crnci, nerjetko je glavni predmet sprdnje smotani-šonjo-nikadnisamnišjebo-bijelac. Ako se sada ne prisjećate takvih scena, to je zato jer ih niste gledali kroz to svijetlo, ali nakon ovog, siguran sam da ćete drugi puta prepoznati takvu situaciju. Uz malo pažnje i nešto logičnog zaključivanja, moguće je razumjeti zašto se u filmu baš u datom trenutku pojavljuje u nekoj ulozi crnac. Kao da se našao tamo po nekom nepisanom pravilniku, da održi neki prihvatljivi imagirarni balans. Zašto? Again, to keep them quiet.

Moj šef bio je crnac. To je valjda jedan od najpoštenijih ljudi koje poznajem. Moj dobar frend bio je crnac. Žena koja je radila u kantini voljela me kao sina. Zubaricu crnkinju nisam odabrao radi velikih sisa, nego zato jer sam čuo da je vrlo profesionlana i draga osoba. Samuel L. Jackson i Morgan Freeman su odlčni glumci. Tyru Banks bi ženio sutra! Poanta je da nemam ništa protiv pojedinaca, čak niti protiv skupina, ali ako me pitate dali bi ih želio za susjede, odgovor bi bio NE. Što se mene tiče, slobodno neka ostanu tamo preko bare.

Sada ja vas pitam, dali sam ja rasist?

Stariji postovi



MOJI LINKOVI

leonbda@gmail.com

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
9993

Powered by Blogger.ba