Zeko zna

... @ blogger.ba

12.12.2006.

O žoharima (the cockroach story) Part I

Ovo je priča o žoharima, buba-švabama, bakulama, lakukaračama, ili jednostavno cockroach-ima (čitaj: kak-rouč, i bez asocijacija na ovo 'kAk' molim vas lijepo), kako ih zovu tamo odakle ova priča potječe. Vaš domaćin Zeko proveo je nekoliko godina u raju na zemlji. Sunce, more, palme, pješčane plaže, i ta spika. Ljeto u trajanju od 8 mjeseci, a najžešće zime taman za majice dugih rukava. Lokacija nek ostane tajna, tek toliko da sačuvam i ovo malo anonimnosti što mi je preostalo. Važno je da jedino da je klima subtropska, da nema zmija, pčela, osa, divljih zvijeri, koprive... ukratko, ničeg u prirodi što čovjeku može naškodit. Bilo je jedino žohara. Puno žohara.

Gajba u kojoj sam stanovao bila je mala. Mala, ali pravi dom sa dušom u kojem se osjećate sretno i smireno. Sve je bilo idealno osim malog problema. Mala gajba – mali problem. Naime, nisam bio siguran da li su ljudi napravili zgradu pa su je žohari prisvojili, ili su žohari pravi vlasnici, a ljudi je godinama pokušavaju preoteti mimo diplomatskih puteva.

Po prirodi nisam gadljiva osoba. Možete mi pričati o bilo čemu dok jedem, mogu hladnokrvno gledati u svašta, a neki dan sam kući razmontirao cijevi u kupaoni i golim rukama počistio sifon bez da sam i jednom složio kiselu facu. Znate li vi što znači očistit sifon rukama? Sve dlake, hraktačine, bale, sluz, crno ispod noktiju, ljige, blato, prljavštinu, zamjesite u jedno, i ostavite koju godinu da kiseli na tamnom i vlažnom mjestu, koje svako toliko bezuspješno pokušavate odstraniti raznim kiselinama i preparatima za čišćenje, a ti isti preparati ne samo da bezuspješno djeluju, nego još i dopridonse razvoju dosad neotkrivenih organizama i bakterija koje se nesmetano kroz godine hrane i razvijaju od nečistoćama ljudskog tijela.
E, to vam znači čistit sifon.

Dakle, sad kad sam dokazo da nisam gadljiv krenimo dalje sa pričom. Ako još imate želudac za to.

Žohari su mala i ružna stvorenja. Točka. To je u biti sve što oni jesu. Žohari ne nanose nikakvu štetu. Žohari ne prenose nikakvu bolest, ne grizu, ne napadaju, čak ni da ga slučajno pojedete, sve šte ste napravile je unjeli nešto kalorija u organizam. Kako ja to sve znam? E pa ovako:


Zime su bile blage i vjetrovite. Žohari kao da ne postoje. Sa prvim toplijiim danima evo i njih. Gledate televiziju, odjednm u dugom planu žohar pretrčava po zidu od iza ormara do ispod slike. Malo nakon toga sam mu vidite obris tijela kako prolazai po stolu isred televizije. Da se razumjemo, niti meni nije sve jedno što mi se te živine šeću po kući, pa bi se svaki put dizao iz udobnog položaja i novinamaj, papirima i papučama gnječio malu gamad. Što je postajalo toplije, to ih je bilo više. Postalo je nemoguće u sat vremena primjetiti makar jednog. Ovi u kući su bili maleni, dužine nokta na palcu. Vani su živjeli kapitalci veličine prsta, i to još s krilima! Sreća da takvi ne vole zatvorene prostore. Prilično je neugodan osjećaj kad ti se usred relaksirajuće šetnje ta leteća beštija zaplete onako od iza u kosu, pa ga u panici rukom istresaš dok osjećaš njegove malene kukaste nožice kako te čupkaju dok se i on sam pokušava osloboditi. Srećom, to se i ne događa tako često.

Kako je već treću godinu za redom situacija u kući postajala nepodnošljiva, tako je Zekootou napokon puko film, i pored običajenih koraka koji su se svake godine poduzimali protiv žohara (dezinsekcija, sprejići, držanje zatvorenih prozora i vrata), Zeko je odlučio stati na kraj tim malim mamojebima. Jedno jutro se ustao i naglas rekao: E sad je bilo dosta! Tu je bio kraj mirnog suživota i usljedilo je ratno stanje.

To be continued....


MOJI LINKOVI

leonbda@gmail.com

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
9993

Powered by Blogger.ba